03 Ivica Trubić: Jesen
Ivica Trubić
"Jesen"
Izložba fotografija
studeni 2009.
Riječ autora:
Što se tiče fotografije...
Počeo sam jako davno, tatinim Kievom. Onda sam u gimnaziji uspio kupiti prvi SLR (zrcalni aparat s izmjenjivim objektivima), i to naravno, jedini koji su tada bili dostupni nama smrtnicima – Prakticu. Brat je tada nabavio Pentax – spotmatic, aparat kojim su se služili i profići, a imao je isto objektiv na navoj (M 42) kao i Praktica pa smo mogli izmjenjivati objektive. Tada sam iz Londona uspio nabaviti san snova – u ono vrijeme – Vivitar zoom 35 – 105mm čak se i cijene sjećam – 152 GBP. Za ono vrijeme – velika lova, znači da mi je bilo jaaaaakoooo stalo.
Nakon toga sam promijenio Prakticu za Fujicu, moderniji japanski aparat kojeg sam imao sve do 1979 kad sam otišao u Graz i potrošio cijelu ušteđevinu da bih kupio Canona AE1 kojeg još i danas imam.
Na svakoj turneji i većem izletu bih ispucao i po 10tak filmova (uglavnom diači), a poseban je gušt bio slikati crno-bijele fotke. U stanu (nekadašnja djevojačka soba) smo brat i ja imali foto laboratorij i odmah čim bi se vratio s fotkanja, bacio bih se na razvijanje filma, sušenje u kupaoni iznad kade i u sobu raditi fotke na Krokusu (ne sjećam se više koji model).
U jednom periodu je entuzijazam malo splasnuo, djecu sam dosta snimao kamerom, pa sam time manje bio s fotićem u ruci. U tom periodu nisam niti planinario, od 1987 do 1997 sam radio u Mariboru, dosta putovao i slobodno vrijeme sam trošio samo na obitelj.
Nekako se moj povratak u
Međutim, aparat je imao dosta opcija i manuelnih postavki tako da nije bio „idiot“ i dopuštao je dosta slobode.
Kako mi je rastao interes i apetit, tako sam se nakon pažljivog i dugog proučavanja na internetu i po literaturi odlučio za Panasonicovog Lumixa sa 12Xzoom Leicinom optikom. Nažalost, ljubav je pukla odmah nakon isteka garancije, aparat se pokvario i ja sam očajan pod hitno morao kupiti nešto novo.
Nakon iscrpne cost – benefit analize, izbor je pao na Olympusa. S obzirom da su u to vrijeme već postali dostupni SLR aparati – krug se ponovno zatvorio i ja sam se vratio starom (i skupom) hobiju.
U periodu kad sam zbog kvara ostao bez aparata, postao sam svjestan da mi fotografija zapravo znači puno više nego sam uopće bio svjestan. Nije to samo način izražavanja i doživljavanja okoline, nije niti nekakvo produciranje i pokazivanje opreme, naprotiv. Bilo bi idealno kad bi čovjek mogao biti potpuno neprimjetan i nezapaženo bilježiti ono što vidiš.
Meni to predstavlja jednu dodatnu vezu sa okruženjem, na neki drugi način primjećujem ono što se nalazi oko mene, obraćam pažnju na detalje, sitnice, boje, kompoziciju, razmišljam o tome kako su ti detalji interesantni i kako ih istaknuti. Da nema fotografije – mislim da bih napola slijep prolazio kroz život i ne bih primjećivao i cijenio ljepotu kojom smo okruženi. To je zapravo životna terapija koja je potrebna svakome... Svatko mora imati nešto što mu je nekakav ventil, što ga smiruje i ispunjava. I, mislim da to ne treba biti profesija. Čim postaješ materijalno ovisan o rezultatu i uspjehu – gubi se ona prava čarolija. Na ovaj način nekako sve ostaje platonski – kao Mastercard – neprocjenjivo. Kao djevojka koju voliš i s kojom jesi – ne zato što imaš koristi, nego jer ti je lijepo, kao prijatelj u čijem se društvu ugodno osjećaš i zato se veseliš svakom trenutku kojeg provedeš s njim.
Eto, to je zapravo to.
Fotografija je moj prijatelj.
Ivica Trubić